Od čega se pravi čovjek?

Prvo je nastao čovjek, pa onda vino. Zato vjerujemo da je ključno pitanje - od čega je napravljen čovjek koji pravi vino.

Možete li zamisliti kako izgleda hrpa od 10.000 peškira? Da, sa 4 nule. Koliko je uopšte velika prostorija u koju staje 10.000 peškira. Ja sam bio primjeran đak u osnovnoj školi, ali preko ljeta, bio sam “mašina” koja je slagala 10.000 peškira dnevno. Moj otac je 1994. godine otvorio prvu perionicu veša u Crnoj Gori u prizemlju naše kuće. On je tvrdokoran čovjek koji govori tvrdokorne stvari. Meni je rekao “nema, mora da se radi”. Sviđa mi se kako mi je govorio “nema”, pa tek onda “mora da se radi”. Nema je vjerovatno bilo za sve prohtijeve koji su bili neosnovani, a ovo drugo, to su tada bili peškiri.

Kada sam počeo, imao sam 6 godina, imao sam masivan valjak za peglanje pred sobom (kakav vjerovatno niko od vas nije imao priliku da vidi), i veliki crveni plastični lavor okrenut naopačke, kako bih mogao da stanem na njega i “dobacim” do valjka. Pored mene svježe oprane i osušene platnene salvete kakve se postavljaju na stolove u restoranima i hotelima. Mali ja, malo po malo peglao sam salvete. Bio sam tek dijete kada sam počeo da pomažem roditeljima u poslu i do kraja ovog teksta vidjećete da je to motiv koji se nastavio, koji je aktuelan i dan danas u vinariji.

Mogu da čujem neke od vas kako mislite - Nikola, bio si samo dijete, trebalo je da provodiš djetinjstvo i ljetnje raspuste na plaži, u igri se sa drugom djecom, umazan sladoledom većinu vremena. Razumijem vas, ali, želim da i vi čujete mene kada kažem - mi danas ne bismo pričali o vinariji i imanju na kojem se dani konvertuju tako što je 1 dan u vinariji = 1 čitav godišnji odmor negdje drugo. Niko nije rekao da je lako napraviti čovjeka koji pravi vino.

Kada neko počne da radi od 6. godine, sada vas neće začuditi kada vam kažem da sam tokom srednje škole na odobrenje profesora izlazio sa časa, odlazio u firmu da rješim određeni problem i vraćao se nazad u učionicu. Tada smo otvorili, a i dan danas vodimo Terrae Car agenciju za rent-a-car i taxi. Prvu u Crnoj Gori u tom trenutku. Taksi bi došao pred školu, profesor klimne glavom da mogu preko vrata, pa u taksi, do agencije, rješi problem i nazad na čas.

Pretpostavljate da čovjek koji toliko voli praktičan dio posla, fakultet i teoriju ne vidi kao mjesto na kojem treba da provodi puno vremena. Ali, ja sam upao na fakultet kao sjekira u med i vino u dekanter. I to iz jednog razloga - svaku lekciju, definiciju, teoriju ili grafik, gledao sam kroz prizmu posla. Ništa meni nije bilo apstraktno. Moglo je samo da bude nejasno, ali nikako apstraktno. Pored fakulteta, i tada je važilo očevo pravilo “nema, mora da se radi”. Zato je moja najveća ocjena bila osmica. Nisam izašao ni na jedan usmeni ispit jer bi to značilo da imam obaveze na fakultetu tokom juna kada sam već uveliko potreban u agenciji. Morao sam da ostvarim izvrsne rezultate na pismenim dijelovima ispita i da tako položim cio ispit najviše sa osmicom..

Dakle, nije teško napraviti vino, teško je napraviti čovjeka koji pravi kvalitetno vino. I zaista jest teško, i to je zasluga mojih roditelja. Vjerujem da njihov najveći uspijeh nisu ni perionica, ni agencija, ni sada vinarija, vjerujem da je njihov uspijeh što su od moje sestre i mene napravili ljude, a porodicu održali složnom.

Šta se dešava u ljetnjoj noći nakon što složiš onih 10.000 peškira? Uzimaš svoju teško, ali pošteno zarađenu dnevnicu od 15 njemačkih maraka i ideš u restoran. Sjedaš za sto. Konobar, ja hoću jednu veliku kaprićozu i pivo. Nekad sam pio pivo, nakon toga viski, sada vino. Međutim, nije mi važno da vam govorim o piću u ovom trenutku, već o osjećaju prvog zalogaja i gutljaja nakon što si proveo čitav dan slagajući peškire. Taj osjećaj danas prenosim u vinariju. Zato je naš slogan - Odmorite uz vino. Ne zato što nam je to tek tako palo na pamet, već zato što nas je rad naučio kako da odmaramo. I to je ono što želimo da podijelimo sa vama. Naš rad, koji je vino, i vaš odmor na imanju Marković.

Dakle, ako hoćeš da naučiš kako se odmara, uči od čovjeka koji puno radi.

Tri generacije otvaraju vinariju i imanje Marković. Moj otac, moji sinovi i ja. Nekad čovjek ima vremena da dozvoli sebi da se osvrne i pogleda odakle je počeo. Da dozvoli sebi da pozivi, sastanci, mailovi i ostali u tom nizu stanu na kratku. Ja sam to dozvolio sebi prilikom pisanja ovog teksta. Od peglanja salveta do podrezivanja vinove loze. Mogu samo da kažem, hvala porodici i Bogu.

Budite zahvalni svima koji prave ljude od vas.